¿ROSA Y JUAN COCIÉNDOSE EN EL TEMAZCAL? UNA CRUEL HISTORIA MIXE — ojarasca Ojarasca
Usted está aquí: Inicio / Escritura / ¿ROSA Y JUAN COCIÉNDOSE EN EL TEMAZCAL? UNA CRUEL HISTORIA MIXE

¿ROSA Y JUAN COCIÉNDOSE EN EL TEMAZCAL? UNA CRUEL HISTORIA MIXE

Juventino Santiago Jiménez

La abuela también sintió morirse cuando se percató de que su esposo había sido asesinado por sus propios nietos en la parcela donde había ido a sembrar maíz en una mañana despejada bajo el cielo mixe. Faltó poco para que ella se desmoronara y desvaneciera, pero se mantuvo de pie. Luego, regresó caminando triste y sin ilusiones por una vereda a su casa. Durante el trayecto, la abuela pensaba en cómo castigaría a Rosa y a Juan por la atrocidad que habían cometido en contra de su abuelo. Sin embargo, la abuela no le había brotado un mar de lágrimas en sus ojos como suele ocurrir en estas circunstancias. No es que tuviera pecho de acero, sino que sufría desde sus entrañas terriblemente. Por ello, sentía que su corazón estaba destrozado en mil pedazos. Pero de pronto alzó la vista y vio que el cielo estaba arriba e imaginó que la Tierra estuviera abajo, como si el Universo estuviera constituido por capas. Todo fue tan fugaz y efímero, pero se sintió bendecida por Dios por el solo hecho de ver la luz del día. Entonces, fue allí donde tuvo claridad en sus pensamientos de cómo y cuál sería el castigo que impondría y merecían sus nietos.

Y pronto habría de recordar la abuela que su esposo había construido un temazcal de lodo y piedra dentro de su casa. Ella pensó que sería un buen espacio para que Rosa y Juan tomaran baño de vapor y luego lentamente se irían cociéndose hasta tornarse como trapos y finalmente se convertirían en la nada. Así que cuando la abuela llegó a su casa, obligó a sus nietos que entraran al temazcal para que se cocieran con el vapor que allí habría al momento de echarle agua a las piedras calientes amontonadas en una de las esquinas. Una vez que sus nietos ya estaban dentro del temazcal, lo tapó con un metate para que no entrara aire y quedase completamente cerrado.

Sin embargo, tanto Rosa y Juan ya habían imaginado mucho antes de que su abuela llegara a su casa que los castigaría tomando baño de vapor dentro del temazcal a temperaturas muy altas. Por tanto, ellos ya habían diseñado un plan para escaparse. Primero, habían cavado un hoyo de 50 cm de diámetro al interior del temazcal y después lo habían tapado con pencas de maguey. Éstas también servirían para generar ruido al colocarlos sobre las piedras amontonadas que estaban al rojo vivo para hacerle creer a su abuela de que realmente ellos estaban cociéndose. De hecho, la abuela estaba sentada a un lado del temazcal y pronto comenzó a escuchar pequeñas explosiones. Este sonido era similar como si alguien tostara semillas de calabaza sobre un comal. Por ello, la abuela estaba tan segura y contenta de que sus nietos estaban cociéndose por el ruido que allí se escuchaba. Pero cuando quitó el metate que había colocado a la entrada del temazcal para asomarse, se dio cuenta que no había nadie.

Sus nietos ya habían escapado por el hoyo que cavaron en una de las esquinas del temazcal y la abuela salió tras ellos para intentar alcanzarlos. En el camino, Rosa y Juan encontraron a una señora que no tenía hijos. Ellos le dijeron que su abuela los estaba persiguiendo para matarlos y le rogaron a la señora que los escondiera, pero la señora respondió que no sabía dónde esconderlos. Entonces, Rosa y Juan dijeron que se convertirían en avispas y que se esconderían dentro de la boca de la señora y estarían pegados entre sus dientes. Así que cuando llegara su abuela a buscarlos, la señora tendría muchísimo cuidado de no responder para no abrir la boca. Pese a todo al esfuerzo, ella abrió su boca, y fue entonces cuando salieron volando las avispas y se treparon por la cara, por los brazos y por todas partes del cuerpo de la abuela y de la señora. En ese instante, la señora se convirtió en tuza y entró en un agujero, y se escapó. Mientras esto ocurría, las avispas se convirtieron en Rosa y Juan, y nuevamente escaparon. Caminaron día y noche…

J

ajp ja’a Ruus mëët ja’a Xwän tsejxkjetypy kyë’ta’. Jëtënëk ja’a mëjä’äy ojts nyëjyowya’ ëxtëm neexy jyëk’ookä’änyën koo ojts t’ejxpääty ja’a nyëyä’äy ooky, ja’a y’äpjët n’äjty tëë jyëk’ookyëta’ jam kyämjotp mää n’äjty nyëyojk nejpk nyëjkxytyë. Ookjëmpëtampëk ja’a mëjä’äy n’äjty nyëjyowya’, pëka’t ojts kyëëtay. Xyaa jëtëkojk, pëtu’ëk ojts tyo’oy ja’a mëjä’äy koo ojts jyëmpetnë mää ja’a tyëjkën. Koëk yo’oy, ja’ëk mëj’ä’äy jyënmanyäxypy soampy n’äjty t’ëktunt ja’a Ruus mëët ja’a Xwän koo tëë ja’a tyëety’ëmëj n’äjty mëtuntëketya’. Ka’tëk ja’a mëjä’äy ojts yä’äxy koo ja’a ëyo’on tpääty, jëts ka’tëk ja’a kyatsy ja’a jyoot n’äjty jyëtëna extëm neexy pujxën, xonëk ijky tjayowa’, nyëwya’kxkëxëp ja’a nyëjkx kyojp tjowa’. Jëtën ja’a jyoot ojts tjowa ejxtëm neexy jyëktëpotëtë. Xyaa ojts jëtëkojk kyojë’ky, net ojts t’ejxpääty koo ja’a tsäjp n’äjty ënkëxp, xyaa ojts jyënmay koo ja’a nääxwiny pëkë’py, jëtën ejxtëm neexy ja’a Universo maypyijky y’ëjk’eya. Tyëmpyojn ojts tu’ukë’y nyääxy, jëts ey ojts nyëjyowya’ koo n’äjty ka’t pä’m tee tmäta’. Jaëk ojts ja’a jënma’any tpääty soampy t’ëktëkëmëto’t ja’a y’äpët koo n’äjty tëë tyuntëketya’.

Netëk ojts ja’a mëjä’äy tjamyetsyëk koo ja’a nyëyä’äy n’äjty tëë tsejxk tpetys jajp tyëketypy. Xyaëk jëtëkojk ja’a mëjä’äy ojts jyënmay koo jajp tsejxkjetypy kyë’ëtët ja’a Ruus mëët ja’a Xwän, jëts jëtëkojk ëtyaakyona jympëtët extëm wet patsyën, jëts jëtiny tyëkenyëtët. Koo ojts ja’a mëjä’äy jyatnë’ mää ja’a tyëjkën, ojts ja’a y’äp kwän’äty tjëktëjka’ jajp tsejxkjetypy jëts jajp kyë’tët mää n’äjty ja’a pijxyk xon pyitë’kä’äny koo ja’a tsää n’äjty tsooxä’änta’ mää n’äjty tëë nëwäpata’ jajp tsejxkjetypy pyi’ajpy. Koo n’äjty tëë ja’a y’äp jajp tsejxkjetypy tyëkëta’, ojts ja’a mëjä’äy tsejxk’ää pään t’äkë’ëy jëts ka’t poj nyëtee kyëtëjkët.

Tëëka’ n’äjty ja’a Ruus mëët ja’a Xwän tjënmaanyëta’ kook ja’a tyääk’ëmëj n’äjty tsejxkjetypy jyëkëwa’nyëta’ koo ja’a tyeety’ëmëj ojts tjëk’ookta’. Xyaaka’ ëna’ak ojts tyapyaata’ koo kya’kä’änta’, jëpyenëk ojts tsejkx t’ëjxtajtu’ta’, xyaëk jëtëkojk ojts tsääts’äy t’akëëta’. Jëts nyëja’ n’äjty t’ëkwa’nän’änta’ jëtsëk ja’a tyëpëjët kook ja’a jam tkëxkonä’änta’ mää ja’a tsää n’äjty xon jyokxtëjkëta’, jëtsëk ja’a tyääk’ëmëj y’ënä’änt koo ja’a y’äp jajp tsejkxjetypy xon kyë’ta’. Jajp tsejxkwimpyëk ja’a mëjä’äy n’äjty tsyëna’ koo ojts tmëtotëjka’ xonëk ja’a y’äp jajp tsejxjetypy tyëpejëta’. Jëtënëka’ jyëkmëtey extëm neexy pën tse’pääk tjëktsä’yën wejkxkyëxp. Xonëk ja’a mëjä’äy ekyoona’ nyënyowya’ kook ja’a y’äp jajp tsejxjetypy kyë’ta’. Koo ja’a pään ojts t’akëtyuuty ja’a tsejxk jëtsëk kyë’ejxa’, ka’tëk n’äjty jajp tsejxkjetypy nyëpëna’.

Tëëka’ y’äp n’äjty kyäjknëta’, xyaëk ojts pojnamp tjëpëtsoony jëtsëk tnëspäätyä’änya’. Ja’a Ruus mëët ja’a Xwän tëëk n’äjty yenyaax ye’nyëta’ jëts ojtsëk mëjä’äy tu’uk tpääta’, k’atëk y’unka’ tee. Xyaëk ja’a ënä’äk mëjä’äy ojts t’ënëmëta’ koëk ja’a tyääk’ëmëj n’äjty pyipëpoyëta’ jëtsëk jyëk’ookä’änyëta’. Ojts ja’a mëjä’äy mäya’at t’ëmpëtota’ jëtsëk yu’utsëtëk, ka’tëk ja’a mëjä’äy yu’utstaak nëjowa’, jëtënëk y’ëtsey. Xyaëk ja’a Ruus mëët ja’a Xwän y’ënä’änta’ koëk wëjk y’ëmpetä’änta’ jëtsëk nyëyu’tsä’änyëta’ jajp mëjä’äy tyëëtsjëtypy. Jëts koëk ja’a tyääk’ëmëj y’ëjxtawanëtët, nëmëk ja’a Ruus mëët ja’a Xwän ja’a jëtu’uk mëjä’äy ojts tnëmëta’ koo ka’t jyëtsoot jëts ka’t y’ää tjëkëwa’tst. Pë ojtsëk ja’a mëjä’äy ja’a y’ää tjëkëwa’tsy, netëk ja’a wëjk ojts y’ëjxkopëtsëmta’, xyaëk ja’a mëjä’äy mëët ja’a tyääk’ëmëj xon ojts jyëktëpta’ mää ja’a y’äën, kyë’ën, tuke’ya’ nye’kx kyojpk. Koo jëtën, ja’a jëtu’uk mëjä’äy tiptsyëk ojts jyëmpëjty, xyaëk ojts jutjetypy tyëjka’. Xyaëk ja’a xëpënky ojts jä’äy jyëmpeta’. Ojts ja’a Ruus mëët ja’a Xwän jyakakota’. Xëëny koots ojts yo’otya’ g

 

comentarios de blog provistos por Disqus